Hanif Kurejši (rođen 1954), pisac, reditelj i scenarista, jedan je od najznačajnijih autora nove britanske proze. Po njegovom mišljenju, dužnost romanopisca je da govori istinu bez obzira koliko ona zastrašujuće zvučala. Tako se u svojim romanima Kurejši bavi pitanjima etičkog i seksualnog identiteta i ambivalentnosti, živopisno prikazujući kako je to biti uklješten između idejno suprotstavljenih kultura.
Knjiga pesama Milana B. Popovića nije namenjena svima. To nije poezija za popodne, za čitanje uz reku, na pauzi. Ona traži ozbiljnost i pažnju određenog čitaoca koji će umeti da prepoznaju da su stihovi život mladog pesnika pretočene u reči. Pesme se ne udvaraju, one su na čas opore i gorke kao i put pesnikov.
"Osećati misli i misliti osećaj." To je T.S. Eliotov opis struje postmoderne poezije kojoj je pripadala Silvija Plat. Pored poezije, tragičan život ove pesnikinje mnogim čitaocima deluje zanimljivo. Njena ličnost stapa se sa njenim rečima.
Kada svet postane prljav i smrdljiv, on rađa deformaciju, svoje dete-čudovište, biće koje je samo po sebi priozvod takvog postojanja. Patrik Ziskind u svom Parfemu fantastično prati razvoj čudnovatog deteta, koje ima pojačano čulo mirisa i koje će zbog toga postati zločinac po opštim, etičkim pravilima
Rasprava o poeziji počela je još u antici i od tada su nastajale teorije poezije; već vekovima se raspravlja o samom pesniku i načinu na koji se njegovo delo treba tumačiti. Poezija je najveća umetnost reči i njena suština se nikad ne može objektivno razmatrati. Pesnik je biće zadahnuto Muzom, on je božanstvo koje misao, sliku i muziku spaja u jedinstvenu celinu.
"Ja sam mašta, bajka koja se sebi vraća". Onda kada mašta prestane da proizvodi istinsku umetnost nastaje konceptualna umetnost. Ta vrsta umetnosti nije uvek promašaj, ali se uglavnom pokazuje kao konfuzna ili bespredmetna. Konceptualna knjiženvnost se kod nas uglavnom zasniva na svakodnevnim pričama bez ikakve poente ili na kombinacijama teksta i fotografije. Pre nekog vremena se kod nas pojavila zbirka poezije objavljena u obliku novina, Ja ime.
Tajni dnevnik A. S. Puškina, pisan od 1836. do 1837. godine nije neko izmišljeno delo, kako se misli, pošto se skoro pojavilo u knjižarama. To je dešifrovan rukopis slavnog umetnika, nađen u Rusiji osamdesetih godina XX veka.
Eto konačno! Posle silnih pretpostavki i nagađanja da li su Depeche Mode završili svoje, da li su Martin i Dejv u svađi, nisu u svađi; posle jednog solo albuma Deve-a Gahan-a, fanovi ovog benda, koji eto ima najviše fan klubova na svetu, ponovo imaju materijal za svoja okupljanja na raznim forumima, uživo ili naravno na koncertima.
Nije lako sesti i pisati realno o nekom događaju ako ste u vezi sa istim jako pristrasni. Prema tome, nema laži, veliki sam poštovalac celokupnog dela David-a Coverdale-a i ostaviću svakome pravo na svoje mišljenje. „Ujed Bele zmije“, „Snake rasturio Beograd“, „Najbolji koncert ove godine“ čine mi se kao subjektivne ocene, totalna nemaštovitost i uobičajene floskule u naslovima članaka raznih medija. Prepucavanja o tome koji je najbolji događaj ovog leta mlaćenje su prazne slame, treba li po zilijon puta pominjati onu izreku o različitosti ukusa?
Svrha ovog članka jeste da podstakne diskusiju. To podrazumeva dve stvari. Prvo: Pošaljite sve komentare na
. Drugo: Radi argumentovanog izlaganja bitni narativni detalji filma se iznose u članku. Stoga, prva tri pasosa su bezbedna za čitanje ako niste gledali film. Ostalo će na vas uticati tako što ćete nekontrolisano citirati momente iz članka tokom projekcije, zbog čega ćete uznemiriti ostale gledaoce. A to ne želimo.